-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Zbog toga što sam desetak godina uoči raspada Jugoslavije i u vrijeme njenog raspada bio u javnosti dosta aktivan, mnogi su očekivali da ću se angažovati i u partijsko-političkom radu. U tom pogledu imao sam više ponuda: da pristupim ovoj ili onoj stranci, da budem njihov funkcioner, da se kandidujem za poslanika, da prihvatim neki resor u Vladi Srbije, da postanem član Krunskog savjeta, da se uključim u DEPOS itd. Pomenuću samo jedan slučaj kao primjer ovoga što sam napisao. Kad je predsjednik Slobodan Milošević 1990. godine odlučio da osnuje Socijalističku partiju Srbije, zamolio me je da budem član njenog Glavnog odbora. Ta ponuda nije me obradovala, ali, zamoljen da mu pomognem, da pomognem Srbiji, kako je rekao, uslovio sam svoj ulazak u stranku kad budem vidio kakav će biti sastav Glavnog odbora. Kad sam dobio spisak potencijalnih članova Glavnog odbora, kojim nijesam bio zadovoljan, odlučio sam da se zahvalim Miloševiću na povjerenju i da odbijem njegovu ponudu. Učinio sam to putem sledećeg pisma:
„Poštovani predsjedniče,
Dajući pristanak za ulazak u Glavni odbor Socijalističke stranke, rekao sam Vam da nikako ne želim da se nađem u istim redovima s dobro poznatim konzervativnim i dogmatski opredijeljenim političarima. Meni nije mjesto među njima i s njima ne želim na bilo koji način da imam dodira. U kratkom telefonskom razgovoru nagovijestili ste mi da su moja strahovanja neosnovana. Međutim, pošto sam se upoznao s listom kandidata za članove Glavnog odbora doživio sam teško razočaranje. Ono je nastupilo ne samo zato što se na spisku našlo mnogo dobro znanih dogmata i konzervativaca već i zato što u njemu nema intelektualne elite koja se već afirmisala u svojim istupima, posebno u odbrani Srbije i njenih interesa, ali zato ima puno onih čija imena krase neka zvanja i akademske titule, a uprkos tome su to ljudi koji nemaju djelo, nemaju ugled i privlačnost, koja je, po mojoj procjeni, u ovom času, radi afirmacije Socijalističke stranke, više nego neophodna.
Zanemarujući više pojedinosti koje se tiču Programa stranke s kojima nisam saglasan, što sam Vam telefonom samo nagovijestio, osjećam neodoljivu potrebu da budem otvoren i da Vam bez uvijanja saopštim svoje uvjerenje da sastav Glavnog odbora ne obećava uspjeh novoj stranci. Naprotiv, takav kakav je, a nije dobar, vodi fijasku ne samo buduće stranke već, možda, i Srbije, a to znači i svih nas koji smo radi Srbije i radi interesa srpskog naroda spremni da činimo sve u granicama naših skromnih znanja i sposobnosti.
Jedna od glavnih ali osnovnih kritičkih primjedaba na dosadašnji rad srpskog rukovodstva, čiji ste Vi neosporni najugledniji, najuticajniji i, bez sumnje, najzasluženiji prvak, bila je kadrovska politika. Međutim, ako je ona poslije osme sjednice morala da bude takva kakva je bila, danas bi morala da bude radikalno izmijenjena. U protivnom, poštovani predsjedniče, mogu Vam garantovati, jer, čini mi se, poznajem raspoloženje dobronamjerno mislećih i Vama vrlo sklonih ljudi, šanse da novom strankom postignete uspjeh gotovo da ne postoje.
Sve ovo ne kazujem Vam zato što želim da vam dajem savjete koje nijeste tražili, već stoga što sam se našao na muci. Bio sam spreman da Vam pomognem uprkos tome što sam slutio opasnost o kojoj Vam pišem. Suočen s listom kandidata za Glavni odbor, meni je jasno da sam se našao u društvu kojem ne pripadam. Kako nemam političkih ambicija, ne težim toj vrsti slave i časti, odlučio sam da Vas zamolim da me brišete sa liste kandidata za Glavni odbor Socijalističke stranke. Činim to između ostalog i zato što nemam ništa osim časnog obraza i imena koje u nauci nešto znači, a to što imam, želim da sačuvam. Strah me je da bi udruživanjem s grupom konzervativnih, dogmatskih i u narodu neomiljenih i prezrenih ljudi sve što imam stavio na kocku. Ova moja opreznost, poštovani predsjedniče, nije slučajna, nije plod kalkulacija, oportunizma i kukavičluka. Ona bi, uvjeren sam, kad je riječ o kadrovskoj politici, i Vama, koji ste pokazali i mudrost i poštenje i odlučnost i lucidnost i dobronamjernost i patriotizam, mogla da posluži kao memento.
Siguran sam da ovo pismo ne bi bilo napisano da nije sve išlo na brzinu i telefonom. Bilo bi mi žao, jer vas veoma poštujem i nikako ne želim da Vas iznevjerim, ako biste pismo razumjeli drugačije no što je intonirano. Potezom koji činim ne želim da prekinem tek započetu saradnju. Ako budete smatrali da Vam u nečemu mogu biti od koristi, stojim Vam na raspolaganju.
S poštovanjem, prof. dr Vasilije Krestić.
(NASTAVIĆE SE)